SONET ZA MAJKU
Još iz mog
djetinjstva gdje sjećanje seže
ja se sjetim majke,
suza joj i smijeha
danas mi iz misli
druge slike bježe
i sve su sem njenih
završeci eha.
Prelijepi su dani
bili nam uz tebe
od tvog toplog krila
do brkova mojih
i savjeti mudri
ljepši i od zebe
ništa nisi krila od
sinova svojih.
Rodila si majko ti
pet sokolova
pomogla si svakom da
si gnijezdo svije
ništa tebi teško za
nas bilo nije.
I sad kad se pjesma
čuje iz dolova
i kad nebo plavo
Suncem život slavi
sjećanje na tebe meni
dušu plavi.
Višegrad, 9. oktobar
2013.
PROKAPA ĆE OVO DUŠE
MOJE MALO
Da samoća nije uvijek
usamljenost
potvrditi mogu iz
života ličnog
niti da je problem
neki udaljenost
dva voljena bića ili
tome sličnog.
Jer ljubavi prave kad
samoća dođe
potonu u sebe, u dno
svoje duše
jedno drugo tako u
srcu pronađe
i ne daju složno
snovi da se ruše.
Prokapat će ovo duše
moje malo
kapljicama zlatnim i
plavim od tuge
sve dok si u meni za
me nema druge.
Jedino do tebe, dušo,
mi je stalo
jer sve dok te sanjam
da se sretna smiješ
i sve dok mi tako u
grudima biješ.
Višegrad, 11. oktobar
2013.
MIHOLJSKO LJETO
Kad u sred jeseni
proljeće miriše
i mislimo da je neko
doba peto
i bar se na kratko
malo lakše diše
stiglo nam je Bablje
il’ Miholjsko ljeto.
Tada mlade dame
suknjice šetaju
bar se na kratko u
ljetne dane vrate
a pjesnici stihom
sreću odmaštaju
pogledima svojim oni
dame prate.
Lijepo vrijeme nudi i
duši nadanje
da se ljepše živi, da
ne bude boli
nego da se uvijek
samo ludo voli.
Proljeće i ljubav
svima radovanje
jer ljubav nije sve
još od ishodišta
ali sve je vjeruj bez
ljubavi ništa.
Višegrad, 13. oktobar
2013.
I DOK NAM SE ŠAKA U
PESNICU STEŽE
Raširi promrzle
vjetre svoje ruke
uz stravični fijuk
sjaši sa planine
pojačaj do kraja
pačeničke muke
al' opet na kraju
Sunce će da sine.
Ne može nam zloba
ništa dok smo skupa
dok nas bratska sloga
u srcima veže
dok junačko srce u
grudima lupa
i dok nam se šaka u
pesnicu steže.
Oči naše djece i crne
i plave
zaslužuju svoje malo
parče sreće
dok smo složni tuga
oteti im neće
Ponos će već jednom
podići nam glave
nadanja su moja
nepresušna rijeka
da živimo opet po
mjeri čovjeka.
Višegrad, 14. oktobar
2013.
SNOVE SVOJE ŽIVIM
Prostruje kroz mene
uspomene ine
odmaštaju usput i
buduće dane
i tako u snima Sunce
meni sine
zacijele na duši neke
stare rane.
Mali mozak čudne
filmove nam miksa
jedino u njima glavni
smo junaci
pa živimo snove bez i
jednog kiksa
ne mogu nam ništa
domaći kurjaci.
I raspoložen se svako
jutro budim
a za stvarnost glupu
ni ja nemam lijeka
na žalost ne mogu
nikome da sudim
Do boljega ja se sa
sudbinom mirim
znam da neće tako
biti dovijeka
a dotle lagano snove
svoje živim.
Višegrad, 18. oktobar
2013.
IMAO SAM PUNO PLANOVA
I ŽELJA
Ne dugujem ništa svom
životu ludom
sve sam svoje grijehe
okajao davno
zakleću se uvijek
pred nebeskim sudom
ali ću ja njega
optužiti javno.
Zašto nije ljubav što
u grud’ma nosim
koristio više, jače,
ljepše, bolje
oduvijek su bili svi
moji zanosi
na usluzi njemu kao
kravi polje.
Imao sam puno planova
i želja
koje ne ostvarih moj
živote prosti
umjesto da ljubim
ranjen sam do kosti
Nemam razgovora i
prazna postelja
a ja htjedoh živjet’
i da sreće imam
pa da oko sebe
unučiće svijam.
Višegrad, 19. oktobar
2013.
ROĐENDANSKA
O kako je lijepo
imati vas ovde
u srcu gdje tinja još
jedna mi nada
da iz ljudskih duša
zloba će da ode
prijatelji moji ma
gdje da ste sada.
Ma ne dajte svoje
plemenite duše
zarad malo blaga i
prividne sreće
nedajte da vaše prijateljstvo
sruše
oni koji ljudi nikad
biti neće.
Puno lijepih želja i
čestitki raznih
i podrške vaše šta
bih ja bez toga
sjetiste se mnogi
rođendana moga.
Čuvajte se mili
prijatelja lažnih,
vama neka sudba sada
sreću sprema
neka im je slava
kojih više nema.
Višegrad, 21. oktobar
2013.
HVALA TI MILANČE
(Milanu Topčagiću kao
odgovor
na rođendansku
čestitku)
Hvala ti Milanče,
drugarčino stara
prijatelj si pravi po
mjeri čovjeka
umjetnik si svestran
ti sa mnogo dara
i neka te mašta služi
dovijeka.
Blago onom koga
prijateljem zoveš
i kome su želje tvoje
upućene
a sretan je onaj kome
pjesme poješ
i moje su želje tebi
uzvraćene.
Neka prijateljstvo
ovo naše traje
neka od radosti šire
nam se zjene
i neka nas bude čak i
poslije mene.
U našoj će mašti i
Mjesec da laje
i vrba će tužna
plakati kraj rijeke
mi biti nećemo bar
bez želje neke.
Višegrad, 21. oktobar
2013.
POLA MOGA SRCA U MOM
GRADU BIJE
Pola moga srca u mom
gradu bije
nedostaje mi miris
moga zavičaja
slika kad u njemu
modra kiša lije
a i vječno nebo
tirkiznoga sjaja.
I večernji žagor kad
se narod šeta
a iz parkova ih mami
miris ruža
najljepši je ipak na
smiraju ljeta
kada dan se krati a
noć je sve duža.
S jeseni nam ove
mlade voćke sade
i ukrasna stabla
parkove da krase
svjetla na fontani da
se ne ugase.
Ja sam optimista,
vjerujem u mlade
kao što smo i mi i
oni će znati
i svome će gradu nova
krila dati.
Višegrad, 21. oktobar
2013.
TOPLE RIJEČI
GROZDANINE
(Grozdani Spajić sa
radošću)
U životu sretoh ja
osoba bezbroj
što rade pošteno i
drže se roka
ali Grozda naša je
baš poseban soj
plemenite duše i
visprena oka.
Kao grozd joj duša od
kojeg se pravi
ponajbolje vino
ukusno i moćno
satkana nitima
prelijepe naravi
a razgali dušu kao
piće voćno.
Želi ona samo da
oplemeni svijet
da podijeli ljubav
što u srcu nosi
i da svojim radom
srećna se ponosi.
Ali je uz vjetar
mučan i težak let
onom ko se boji mraka
i visine
tu su uvijek tople
riječi Grozdanine.
Višegrad, 23. oktobra
2013.
I SADA SE RADO MALENE
JA SJETIM
Golubljeg je srca
bila moja draga
a naravi meke k'o
tanane strune
neumornih ruku a tiha
i blaga
brža je i ljepša od
zelene žune
Maštanja su njena
bila neizmerna
dosezala su i
kosmičke visine
pozorišnoj sceni
ostala bi vjerna
al' je odnesoše
nebeske daljine
I sada se rado Malene
ja sjetim
putokaz mi mali njeno
oko plavi
kada joj u pohod za
mislima letim
U sumraku bijehu
livada i rijeka
mi bi uvijek rado
pričali o slavi
koja na nas čeka evo
pola vijeka.
Višegrad. 24. oktobar
2013.
BARA
Na kaljavom putu tamo
iznad grada
može da se nađe neka
lipa stara
nakrivljena ili
srušena ograda
poslije kiše bude i
poneka bara.
A po mirnoj vodi k'o
po okeanu
raznobojno lišće
nesmetano plovi
sve je mnogo ljepše
po sunčanom danu
za maštanja razna
dobri su uslovi.
Kad umorni pjesnik
kraj bare zastane
u njoj vidi jata
oblaka i ptica
a može i sebe
zamišljenog lica.
Odjednom poželi da tu
i ostane
da se mane grada i
dosadnih ljudi
da ga cvrkut ptica
svako jutro budi.
Višegrad, 25. oktobar
2013.
NOVI ĆE DANAK ZOROM
DA ZARUDI
(osobi koja se krije
iza pseudonima Debela Sremica)
Nemoj da se kriješ i
od same sebe
ti stihove ljubiš k'o
i oni tebe
za tebe su rime k'o
bube svjetlice
bljesnu na trenutak,
otkriju ti lice.
A kada je neka tanana
ko' svila
zasuziće tvoje nježno
oko mila
toplinom će suza
pjesmu zagrijati
pjevaće je zatim
slavuj umiljati.
Nego dahni dahom
moćnijim od tuge
pa će novi danak
zorom da zarudi
dok ljubavi ima biće
tad i ljudi.
Izađi iz noći besane
i duge
sa cvijećem u vodi
umij svoje lice
nasmješi se mila
Debela Sremice.
Višegrad, 25. oktobar
2013.
POKIDAĆE ROBLJE OKOVE
I LANCE
Zalajaće Mjesec i
zvijezde u horu
zaduvaće moćni
vjetrovi orkana
i bure na nebu kao i
na moru
biće to početak
sudnjega nam dana.
Iz grla će mnogih
krik se prolomiti
čovječiji ali k'o
ranjene zvijeri
i ništa tom bijesu
neće odoliti
čovjek hoće život po
čovjeka mjeri
Pokidaće roblje okove
i lance
latiće se opet kuke i
motike
na lopova vrata
staviće katance
Pa kad sve se smiri i
svane dan sreće
i kad se za svagda
manu politike
i njima će opet
mirisati cvijeće.
Višegrad, 26. oktobar
2013.
EH, DA MI JE...
Eh, da mi je sada ona
mladost pusta
kada su mi vjetri
duvali u leđa
predamnom se magla
otvarala gusta
pomisao na to duši
rane vrijeđa.
Sada bih ja znao kako
da ti priđem
i da ti u njedra
zlatan prsten stavim
pa bih odjahao ja na
atu riđem
da pobjedu svoju ja
nad strahom slavim.
Onda bih ti dušo ja
poslao ćuka
da svu noć ti zviždi
svoj ljubavni zov
sanjala bi moja da
miluje te ruka
Ja bih ti došao pred
samo svitanje
kao mlađan lovac kad
porani u lov
za sve odgovore ja
imam pitanje!
Višegrad, 28. oktobar
2013.
ČAMDŽIJA
Dok siva se magla
vuče on ne mari
za dobrim ulovom
vječite nade pun
poranio jutros i
čamdžija stari
pokretima snažnim on
otisnu svoj čun
Mirna voda njega ka
sredini vuče
on veslima svojim ka
cilju ga vodi
a vjetar niz stijene
poče da jauče
skoro će kroz maglu
Sunce da se rodi
Kad je sam sa Drinom
starini je ovom
ponajbolje tada jer
nađe tu svoj mir
on pazi čamac da ne
uhvati ga vir
Stari mornar nošen od
iskona zovom
sanja da je sada na
pučini modroj
da sa svojom dragom
plovi kući rodnoj.
Višegrad, 29. oktobar
2013.
LJEPOTA VINA
Ljepota vina zri još
u vinogradu
kad vrijedne ga ruke
u kace donose
daju domaćini svoju
lijepu mladu
da kominu gaze i tim
se ponose.
A Dioniz mu Bog
plodnosti i vina
daruje da bude vrlo
blagorodno
da stalno prelazi sa
oca na sina
i da sve mu bude u
život plodno.
Uz vino je lijepa
igračica barska
i sa njim se lakše
ženi i umire
u ljepotu vina i
sreća uvire.
Sa vinom se krsti i
pogača slavska
bez vina vam, ljudi,
lijepo živjet nije
najslađe se vino sa
radošću pije.
Višegrad, 30. oktobar
2013.
UNA
Hej, Uno ždrebice lijepa i prkosna
što obale svoje
miluješ i ljubiš
sa ljepotom tvojom
ponosi se Bosna
ti slomljenoj duši
novu nadu budiš.
Lijepa k’o Helena
kralja Menelaja
ili Penelopa hrabrog
Odiseja
snazi i ljepoti
tvojoj nema kraja
ljepota je tvoja
poput orhideja.
Ko te jednom vidi
odmah se zaljubi
u tebe i tvoju šarnu
okolinu
kao moćni Hektor u
prelijepu Rubi
I sve nježne duše
koje ljubav traže
s jeseni će doći u
tvoju dolinu
da sa tobom skupa
svoju bol ublaže.
Višegrad, 2. novembar
2013.
PRED KIŠU
Pred kišu se tiho
sakupe oblaci
olovno sivi i nekako
prijeteći
ulicom pustom još
nečiji koraci
htjeli bi žureći tu
kišu izbjeći.
Sunčevi zraci još
krišom proviruju
sa planine vjetar
počinje da duva
a njegovi kraci svuda
zaviruju
u naručju svome dragi
dragu čuva.
Još poneka ptica u
niskome letu
želi prije kiše stići
do svog gnijezda
ova slika samo raduje
poetu.
Kada sve se smiri i
kad stane kiša
pa na vedrom nebu
pojavi se zvijezda
ponovo će mačka da
ganja svog miša.
Višegrad, 4. novembar
2013.
SNOVE TI NE DAM
Vratio sam ti sve,
sve što si tražila
i starog Prevera sa
posvetom tvojom
tvoja nježna pisma u
koja si slila
ljubav obojenu ti
ljepotom svojom.
I slike sam drage ja
vratio tebi
za koje vjerujem da
si ih spalila
ali nikada se odrekao
ne bi'
najdražih mi vjeruj
naših snova mila.
Možda i ti nekad
razmišljaš o tome
kako sve je moglo
drugačije biti
možda se u srcu
osjećanja lome.
Na sve to sada
drugačije gledam
ali ću i dalje stare
snove sniti
ni po koju cijenu ja
snove ti ne dam.
Višegrad, 5. novembar
2013.
TAKVO VRIJEME DOĐE
Drvo na osami kruške
divljakuše
pune ploda nebu pruža
rodne grane
dok kroz njenu
krošnju sjeverac već puše
da ne trunu puste
zrele neobrane.
Nema više djece da s
jeseni dođu
i uz ciku, igru uz
drvo se veru
u tužnome miru godine
joj prođu
dok po neki lisac
ulovi večeru.
Pa se pod njom
skriven on ulovom sladi
a poslije se pruži
malo da odrijema
a njemu baš godi ova
šuma nijema.
Takvo vrijeme dođe
šta tu da se radi
danas djeca vole auta
i puške
a mi smo voljeli da
beremo kruške.
Višegrad, 6. novembar
2013.
PRIJATELJI MOJI MENI
NADU DAJU
Kada ljuta muka do
grla mi dođe
i kad ne znam šta ću
i kuda sa sobom
kad mi više slatko
nije čak ni grožđe
a nikome ne dam da me
pravi robom.
Ja se tada mojih
prijatelja sjetim
što po bijelom
svijetu sličnu muku muče
u mislima tada ja
njima odletim
ili svome dedi dođe i
unuče.
Pa tako probleme i
njihove tvorce
ja pošaljem k vragu
sa par sočnih riječi
smiješeći se dedi
unuče me liječi.
Odagnam iz misli
vladajuće ovce
prijatelji moji meni
nadu daju
da će ljudstvo opet
blistat u svom sjaju.
Višegrad, 9. novembar
2013.
PROZORI U NOĆI
Posebnu mi sjetu ili
blagu tugu
izaziva slika moga
divnog grada
sve dok nam
svjetiljka pravi sjenku dugu
da mu opet dođem
postoji mi nada.
E moj mili grade,
rano moja ljuta
iskreno se nadam
ljubav neće proći
u stanju sam gledat'
slike po sto puta
naročito tvoje
prozore u noći.
A kroz njih ka meni
sa svjetlošću žutom
struje dobre misli
mojih prijatelja
pa da se vidimo ista
nam je želja.
I parče tišine ja sa
svakim satom
u mislima grade
provodim u tebi
sve sam tvoje snove
poklonio sebi.
Višegrad, 10.
novembar 2013.
KAD U ŽIVOT OPET DUŠA
MI ZALUTA
U mistici noći i
beskraju snova
jedna mi ideja još
svemirom luta
dal će da se rodi
drugačijeg kova
kad u život opet duša
mi zaluta?
Da l ću biti isti i
voljeti jesen
il će moja duša
drugačije htjeti
možda ja ću tada
proljećem zanesen
iste snove sniti i
isto voljeti.
Il ću biti pauk koji
mrežu plete
il će neba sud mi drugo
odrediti
po kazni ću biti
pingvinovo dijete.
A možda ću biti
maslinova grana
ili vjetar što će
suzu zalediti
il ću biti pjesma
samo tebi znana.
Višegrad, 12.
novembar 2013.
SVE ŠTO OKO VIDI NA
TEBE ME SJEĆA
Već je suvo lišće
stazu nam prekrilo
kroz šmarak iznad
našeg malog grada
sjećam se kad si ga
skupljala u krilo
davno biješe dok si
bila sretna, mlada.
Sve što oko vidi na
tebe me sjeća
i sve oko mene tvoje
slike nudi
dok na tebe mislim u
grud'ma mi sreća
tako srce čuvaš da mi
ne poludi.
A ja smjerno čekam
svršetak predstave
ove komedije što se
život zove
pauci su svuda
razvili zastave.
Ne dam da me brine
sudbina na dlanu
moje misli samo prema
tebi plove
ipak se veselim
svakom novom danu.
Višegrad, 15.
novembar 2013.
ČUVARI USPOMENA
Najbolji čuvari mojih
uspomena
što u sebi nose
pregršt dragih snova
to su stare slike kao
opomena
za važnost mi ovih
duše pramenova.
Neke su već žute ili
izblijedjele
urađene onim tonerom
zelenim
načas mi se čini kao
da bi htjele
da mi vrate radost i
sve što poželim.
Gledaju me draga
nasmijana lica
a njihov je smješak
tanka zlatna žica
što nas veže poput
naše modre kiše
Tako one bdiju kao
moćne vile
u nezaboravu čuvaju i
mile
duše prijatelja kojih
nema više.
Višegrad, 16. novembar
2013.
MISLI MI SE NEŠTO
POMUTIŠE
Da l' je suton ili
zora sviće
misli mi se nešto
pomutiše
da li jeste ako nije
biće
mene moji snovi
zaludiše.
Um razoren željan je
rezona
da l' me voli ili me
ne voli
na uzbunu zvone duše
zvona
da l' će moći srce da
odoli?
Kroz vječnost se zreo
čovjek stara
da mu bude ljubavi i
para
taman tol'ko koliko
mu treba.
Al' po nekad on
previše sniva
pa mu tada dobro i ne
biva
tada voli i koricu
hljeba.
Višegrad, 18.
novembar 2013.
ŠAMAR
Šamare sam mnoge do
sada primio
najviše ih radi
dječ'jih nestašluka
kada bi mi koji
ljutnju izmamio
kod jedne osobe iz
moga komšiluka.
Tako i u školi, tada
se to smjelo
nastavnik šamarom
nestaška udari
kako sam stario više
je boljelo
sad ih pamte samo
stari spomenari.
Za šamare danas baš
niko ne mari
kud god se okreneš
pucaju šamari
najgori su oni posred
moje duše.
Šamari tuge i
razočarenja
u svoje drugare i
njihova htijenja
najviše me boli kad
mi snove sruše.
Višegrad, 20.
novembar 2013.
PRAVA LJUBA
Zaljubljena jesi, to
ti nije mana
i ti leptirići u
tvome stomaku
pa taj smješak nježni
maslinova grana
i misli o njemu pri
svakom koraku.
Sve to dijete moje
prirode je djelo
svuda se to zbiva
otkada je svijeta
jer je u životu
ljubav glavno jelo
uzima se često umjesto dezerta.
Kad jedno za drugo
osjeća i diše
to je nešto lijepo od
ljubavi više
al' ne valja kad smo
mi ljubavi siti.
Jer prava je ljuba
kad predaješ sebe
i kad voliš onog koji
voli tebe
nije prava kada
splasnu apetiti.
Višegrad, 23.
novembar 2013.
O KAKO JE LIJEPO KAD
SE SRCEM VOLI
U grudvu ću snijega
umotati snove
i utkati u nju naše
plave zore
ugledaćeš maglu što
se ljubav zove
kada se rasprši o
tvoje prozore.
Poslaću ti dušo jata
golubova
da gugutom svojim
tebi jave nježno
da ću ti u veče ja
poput lopova
ušunjat se k tebi dok
je vrijeme snježno.
Zagrljeni ćemo, sve
do zore rane
odmaštati naše sve
buduće dane
o kako je lijepo kad
se srcem voli.
Htijenjem ćemo dati
da nam vrijeme stane
nećemo dirati brojne
stare rane
uz pravu se ljubav
sve lakše preboli.
Višegrad, 27.
novembar 2013.
SUZE BOEMA
Poslednji boemi još
lutaju svijetom
u kafanskoj tuzi
plavičastog dima
tražeći ljubavi
zaleđene sjetom
srca su im topla iako
je zima.
Sve će tuge oni uzeti
na sebe
i još će im smješak
na kraj usne biti
a ja ću sa njima
potražiti tebe
koliko te volim to ne
mogu kriti.
Ti zvuci gitare i
čaša sa pićem
prostruje kroz mene
cijelim mojim bićem
jer ljepše od toga
vjeruj dušo nema.
A kad zora pukne
žarkog Sunca zraci
zgrabe nas za duše
k'o polipa kraci
ništa teže nema od
suza boema.
Višegrad, 28.
novembar 2013.
BAŠ MI FALIŠ STARI
Iako pri kraju moga
bitisanja
sa ranom na srcu što
stalno krvari
uz mnoge padove i
hrabra dizanja
užasno mi fališ, baš
mi fališ stari.
Uvijek ti si znao bez
imalo muke
riješit sve probleme
lako i sa smješkom
sve si popravio što
uzmeš u ruke
nikad nisi ništa
radio sa greškom.
Za sve si tvrdio da
su dobri ljudi
da im fali nada što
će da ih budi
a da za probleme baš
niko ne mari.
Radio si na tom da
nemamo briga
da nam ljubav budu
dom i dobra knjiga
i zbog svega toga baš
mi fališ stari.
Višegrad, 29.
novembar 2013.
STARCI
Pa nisi normalan,
reče ona meni
kada joj predložih da
ganjamo dugu
ne priliči, veli, sad
starijoj ženi
da se kočoperi i juri
po lugu.
Ne želi na bazen ima
celulite
neće biti lijepo
kostim joj je stari
kada joj dobace:
„Jedi manje pite!“
neki će joj dripac
tim dan da pokvari.
Ali oči njene jurnuše
ka rijeci
kao kad se baka
obraduje djeci
pa se zamagliše malo oke
snene.
Na kratko se vrati u
vrijeme mladosti
kad su iste oči
s'jele od radosti
a onda se nježno
priljubi uz mene.
Višegrad, 30.
novembar 2013.
ODLAZI NAM RAJA
Ovaj ludi život, sve
njegovo vrijeme
glup je od početka pa
do samog kraja
svaka nepogoda
zatekne nas nijeme
tužni posmatramo,
odlazi nam raja.
Kakvi smo mi ljudi
kad je smrt normalna
o, zašto ne šutiš
srce moje ludo
i suza bi moja bila
sad banalna
zato postojasmo jer
život je čudo.
Ni slapovi Krke, ni
huk Nijagara
kao poslije kiše
mutna mala bara
što u nama budi i
radost i bijes.
Ne mogu objasnit' ni
zakon nebesa
što nam zlatnim
klinom sudbinu uklesa
samo nadu nudeć i
razdragani ples.
Višegrad, 2. decembar
2013.
ŠTA BIH JA BEZ SNOVA
Veoma je važno
isplanirati dan
radeći po planu biće
lakše mnogo
razdvojiti dobro
realnosti i san
a to učiniti pažljivo
i strogo.
Najviše problema ja
imam sa snima
veoma mi mudro remete
planove
primijetim ih onda
kad nešto ne štima
pa prvo iz plana
izbacujem snove.
To pažljivo radim da
se ne naljute
pa da me zbog toga i
snovi napuste
teško bih podnio
napuštanja nova.
Kada čovjek živi na
raskršću tuge
kada mora tako jer mu
nema druge
na rampi ponora šta
bi on bez snova?
Višegrad, 4. decembar
2013.
KADA OSTARIŠ
Znaj, kada ostariš,
kada i to dođe
više ništa neće biti
kao prije
kada odjednom i pozna
mladost prođe
poneka se tajna u dnu
srca skrije.
Dozvola je malo,
zabrana sve više
ljekari ti vele,
tvoga zdravlja radi
i kafa ti uvijek
lijepo zamiriše
da je nekad pićeš ti
živiš u nadi.
One duge šetnje sada
su sve kraće
u sred ljeta nosiš ti
dugačke gaće
i kičmu na silu
ispravljenu držiš.
I kiša je za te prava
nepogoda
unučad su tebi draga
razonoda
sa njima se uvijek
najradije družiš.
Višegrad, 6. decembar
2013.
ANDRIĆGRAD
Kroz kapiju prođoh a
kao kroz vrijeme
od kamena sve je al
diše i zbori
na Ivina pleća
sručilo se breme
pa šapatom mramor
živo nam romori
Voda sa fontane
poručuje svima
što dođoše ovde sa
svih strana svijeta
da života u nas i
radosti ima
da će sreće biti dok
živi planeta.
A na tronu Njegoš
presvijetli vladika
Luča mikrokozma iz
oka izbija
i svud naokolo stara
romantika
Gdje prastare dvije
rijeke se spajaju
raskošnom ljepotom
Andrićgrad sad sija
svi stihovi svijeta
ovde sad spavaju.
Višegrad, 6. decembar
2013.
SVE OVE GODINE
Sve ove godine ja
živim u nadi
lažem samog sebe i o
tome pišem
sve će biti kao kad
smo bili mladi
o tome ću sniti dok
mogu da dišem.
Cvrkutat će opet sa
proljećem ptice
i ruže će vratit tad
mirise svoje
ljudima će sjati
razdragano lice
neće biti onih što
nam sudbu kroje.
Ja znam to su samo
moji pusti snovi
da su male šanse to
da se ponovi
da orači sreće zaoru
ledine.
Ali dok se nada
čovjek ljepše živi
za sudbinu svoju
nikoga ne krivi
ja o tome maštam sve
ove godine.
Višegrad, 9. ecembar
2013.
TOPLI DOM
Da je sreće sad bi u
mom toplom domu
skupilo se društvo
kraj našeg kamina
razdragani srećom
slušali bi Tomu
dok miriše veče sa
ukusom vina.
A u nama plamte
raznobojne svijeće
i griju nam duše
fleševima noći
do zore ni jedna
ugasit se neće
prepune ljepote,
ljubavi i moći.
Ti talasi mora što ih
nudi kosa
pjenušavo sive hridi
Primoštena
k'o da i sad trčiš
presretna i bosa.
Sad je sasvim drugo,
suza pogled muti
sjećanja su mnoga
tužna zapuštena
ništa oko mene na
dobro ne sluti.
Višegrad, 9. decembar
2013.
TREŠNJE KAO NAUŠNICE
Još i kao djeca mi
smo bliski bili
sestrom sam te zvao a
ti mene bratom
skoro iste snove mi
smo često snili
ali sudba nam je
jahala za vratom.
Još i sad se sjetim
tvog veselog smijeha
i za uhom tvoje
trešnje naušnice
odrasla si brzo, bez
najmanjeg grijeha
ja ti vidjeh samo
suze radosnice.
I sada se sele tebe
sjetim rado
u snove mi uđe tvoje
lice mlado
mada sad si baba a i
ja sam deda
Na dva kraja svijeta
različita mi smo
vežu nas još snovi i
poneko pismo
o tome mi priča moja
brada sijeda.
Višegrad, 10.
decembar 2013.
ŽIVOT KROZ MENE
PROLIJEĆE
Ni u čemu nikad nisam
bio prvi
davno prije mene
izumiše vrijeme
bio sam primalac, ne
davalac krvi
još šetam okolo sa
naramkom treme.
Uvijek sam ovakav, ni
ružan a ni lijep
niti poznat ali baš
ni anonimus
i za mnoge stvari kod
očiju slijep
već u ljeto pričam
šta je bilo zimus.
I tako mi život kroz
mene prolijeće
ni jedne me neće
mimoić' nedaće
ali ja se dalje
bezpoštedno borim.
Ponekad me maznu i
časovi tuge
otimam se, moram, jer
mi nema druge
pa kroz svoje rime ja
buncam i gorim.
Višegra, 11. decembar
2013.
LAHOR TVOJE LICE
LJUBI I MILUJE
Voljela si dugo kraj
prozora biti
mjesečina i ti i
četka u kosi
spavačica nije mnogo
mogla skriti
argentinski tango
vruću želju nosi.
Lahor tvoje lice
ljubi i miluje
poželjeh na kratko da
se mijenjam sa njim
da on bude pjesnik
glupi što luduje
a ja lahor sretni što
ima te sasvim.
Tvoji prsti dugi što
kroz kosu mile
prozirni ogrtač sav
od bijele svile
krv kroz mene krenu
k'o proljetna rijeka.
Kad krenu ka meni
tvoja noga mala
visoka i gorda ti si
dobro znala
da imaš u meni roba
ne čovjeka.
Višegrad, 12.
decembar 2013.
NEKO NOVO SUTRA
Osvanuće jednom jutro
maglovito
koje ni po čemu neće
biti isto
kao što do sada vrlo
slikovito
lažnu nadu nudi da
nam je sve čisto.
Zasviraće harfe i
trubači Guče
najaviće sretni neko
novo sutra
i bolje i ljepše nego
sva nam juče
i pjesmom će ptice
pozdravljati jutra.
Čovjek će se ovaj
znaj čovjekom zvati
i sve će opet on
imati i znati
moći će da radi a i
da putuje
Samo kada razum
napokon pobjedi
i kad čovjek shvati
koliko on vrijedi
i on neće nikom više
da robuje.
Višegrad, 13.
decembar 2013.
RUKE MOJE BAKE
Drhtave a tople ruke
moje bake
kao da u sebi sto
vjekova nose
smežurane ipak i brze
i lake
sa životom njenim one
se ponose.
Nije bilo davno te su
ruke mile
odgojile mnoge
unučiće svoje
al umorne više tužno
su se svile
da čuvaju mene kraj
postelje moje.
Od tog je trenutka
prošlo vijeka pola
a sjećanje na njih
svježe je do bola
ruke bake mile anđele
miluju.
U trenutku kada ne
znam šta i kako
i kada mi duši mojoj
nije lako
ruke moje bake sa
mnom odboluju.
Višegrad, 14.
decembar 2013.
K'O SUDAR PLANETA
Ljubav nam je bila
k'o sudar planeta
trajala je kratko
vrela i žestoka
kao da smo bili na
dva kraja svijeta
pa jurnusmo poput
planinskog potoka.
Ti tiha i smjerna a
ja k'o kometa
ne smeta ti što sam
mangup i pijanac
bilo ih je mnogo
kojima to smeta
ali ljudskih duša ti
si pravi znalac.
Ti znala si mudro
taktički polako
da uz smješak mene
preobratiš lako
postao sam drugi
čovjek preko noći.
Kao što si došla tako
si otšla
ja se s tugom vratih
u vremena prošla
da budem taj drugi,
vjeruj, neće moći.
Višegrad, 17.
decembar 2013.
LORETA
Predivna je žena bila
ta Loreta
sjajna je harizma ka
sreći vodila
lutala je maštom s
kraja na kraj svijeta
Mjesečevom stazom
hrabro je hodila.
Neka joj je tuga
spavala u oku
sa prelijepim
smješkom pažljivo je krila
tu ranu na duši
dovoljno duboku
da je za nas uvijek
nedostižna bila.
Voljela je snažno,
voljena je bila
kao da je sve to o
čemu je snila
znao sam da njena
duša ipak strada.
Njena bujna mašta sva
u okovima
ne može da teče
svojim tokovima
zbog tog je morala
otići iz grada.
Višegrad, 18.
decembar 2013.
NI PRAZNICI NISU
LIJEPI KAO PRIJE
Ne znam kako kod vas
al kod mene bome
ni praznici nisu
lijepi kao prije
nema one sreće kad u
domu svome
prijatelje primiš
pjeva se i smije.
Ali kako kome
pomisliće neko
na svu sreću nismo
svi jednaki sada
moj ludi živote ti
nemirna rijeko
pa ne mogu skupa
sjećanja i nada.
Uspomene su ti u
očima trunje
a budućnost oštro
trnovito žbunje
pa ti gledaj sada kud
i kako hodiš.
Najbolje bi bilo onaj
koji može
sačekati malo kocke
da se slože
pa krenuti dalje k'o
kad morem brodiš.
Višegrad, 19.
decembar 2013.
NE VJERUJEM VIŠE NI
GODINI NOVOJ
Ne vjerujem više ni
godini novoj
lažnim osmjesima,
čestitkama raznim
bebama se mijenja
ukakani povoj
već godina mnogo
svoju dušu praznim.
Lista prijatelja,
onih vrijednih pažnje
neprirodno brzo
postaje sve manja
pa i zagrljaji zbog
male potražnje
nekako su mlaki kao
hladna banja.
Još samo u oku
prijatelja draga
pronaći ćeš malo
iskrenosti traga
i biće ti milo,
uljepšaće ti dan.
Lijepo je saznanje da
si nekom neko
da te ni zbog čega ne
gleda poprijeko
pomislićeš da je
ostvario se san.
Višegrad, 20.
decembar 2013.
KOŠAVA
Kad košava duva tad
fišeke pravi
od malih i lijepih
snježnih pahuljica
zatim ko krešendo
jača se pojavi
pa i oštro šiba već
smrznuta lica.
Umije ona i nježnija
da bude
kada je njen mali i
tiši okrajak
pa samo pojavom
opominje ljude
kao kad u rijeci vir
uhvati kajak.
Ali jedna druga
košava me muči
na nju se čovjek
teško i nauči
to je jako gadna
košava u duši.
Kad razočarenje u sve
živo dođe
pa ne može crna
nikako da prođe
nego krši, lomi i
snove poruši.
Višegrad, 21.
decembar 2013.
NEKA NAM JE SRETNA TA
GODINA NOVA.
U vrijeme kad ljudi
ničem se ne dive
kad još samo žele ostvarenje
snova
i sa malo nade u
srcima žive
neka nam je sretna ta
Godina nova.
Sjećanje na staro
vrijeme blagostanja
zamjenimo maštom
drugačijeg kova
dopustimo duši da
život odsanja
neka nam je sretna ta
Godina nova.
Napravimo sami nova
radna mjesta
nikog ne čekajmo i
krenimo smjesta
osjetimo malo
prirodnoga zova
Tako će nam opet naša
mašta bujna
staviti u ruku čašu
vina rujna
neka nam je sretna ta
Godina nova.
Višegrad, 22.
decembar 2013.
BESKUĆNIK
Šćućuren kraj zida sa
tugom u duši
zaleđenom suzom u oku
beskrajnom
mramorna ga knedla u
grlu još guši
u kangar kaputu davno
ostarjelom.
Srušeni su za njim
svi mostovi nade
iz kontejnera se
povremeno hrani
gledajući kada
smećari ne rade
taj mu obrok niko
neće da zabrani.
I dok vrijeme tako
prolazi kroz njega
sa milinom nekom on
se sjeća svega
kad je bilo časno
čovjekom se zvati.
Tako u tišini dok mu
tijelo zebe
u mislima svojim kune
samog sebe
što hrabrosti nema da
si muku skrati.
Višegrad, 25.
decembar 2013.
NEBO
Kada smo tužni, kada
smo sretni,
zabrinuti kad smo u
nebo gledamo
zaljubljeni kad smo i
pomalo sjetni
rado svoje želje mi
nebu predamo.
A ono nas gleda nekad
zadovoljno
a ponekad ljuto, pa
grmi i sijeva
a kada mu damo
ljubavi dovoljno
ono u proljeće sa pticama
pjeva.
Ali moje nebo večeras
je ružno
nema mjesečine pa je
jako tužno
da li će mu moćni sad
vjetar dati spas
Bilo bi mi žao da
ostane tako
kad ljubavi skupi
nebo će to lako
pa će ono biti sretno
i za nas.
Višegrad, 26.
decembar 2013.
OBLAK SREĆE
Svako ima mali oblak
svoje sreće
što za njega lije
povremeno kiše
u ranjenoj duši on
zalijeva cvijeće
pa mirisom ono za
njeg' pjesme piše.
A moj vam je oblak
jedno plavo oko
plave su i kiše koje
on mi nosi
meni tugu stvara u
duši duboko
pa se moje oko nekada
zarosi.
A kiše su nekad
nježne mi i blage
radosnice suze duše
moje drage
kojima ne mogu ni ja
da odolim.
Sve dok tako jeste
dok mi želju mije
sve dok mi se srećna
i očima smije
znam da opet živim i
ponovo volim.
Višegrad, 1. januar
2014.
DRUGARU
Budi mi radostan i
zdrav dragi druže
neka mi te muze čine
nadahnutim
mašta i ljubavi da te
uvijek služe
nemoj da te iko pravi
zabrinutim.
A neka ti sada i
godina Nova
pa sve dok se naša
planeta okreće
donosi radosti,
ostvarenje snova,
uvijek da si, druže,
na izvoru sreće!
A kada ti sjena preko
oka pređe
i muka ti neka skupi
tvoje vjeđe
Udahni duboko u dušu
zaviri.
Pronaći ćeš tamo ti
probleme svoje
pusti neka srce
razriješi ih tvoje
nestaće u trenu svi
tvoji nemiri.
Višegrad, 3. jamuar
2014.
NAKON VIJEKA POLA
Sretoh malu Anju na
početku zime
skoro sve je lišće
opalo sa grana
već na vlažnom krovu
odžaci se dime
i nebom preleti još
po neka vrana.
Šubara joj bijela
pokrivala čelo
a dva plava oka k'o
sleđene suze
mazila se nježno i
voljela vrelo
sve dok mi je naglo
vrijeme ne oduze.
Nedavno je sretoh
nakon vijeka pola
mada ostarjela lijepa
je do bola
poznala me prva veli
po mom smješku
Kako život čudne
priče lako stvara
i život je pisac sa
najviše dara
samo on i može da
ispravi grešku.
Višegrad, 5. jan.
2014.
SVE SU ONE ZONE
Nešto ću ti sine sada
važno reći
još kroz mene zvona
mladosti mi zvone
djevojka se svaka
nada svojoj sreći
ali kada vole, sve su
one Zone.
Kad djevojče voli
ljubav joj u oči
stavi svjetle bube da
zrače i mame
pa momcima volju
pusti ili koči
sa dušom se oči ne
raduju same.
Pa i kada vole, vole
t'jelom c'jelim
vole srcem, dušom,
svojim licem b'jelim
one su ti, sine,
ljubavi ikone.
Jer kad vole one
golubove hrane
i ljepotom svojom
svoju ljubav brane
za pametnog momka sve
su one Zone.
Višegrad, 6. januar
2014.
MAGLA
Lagano se diže
plavičasta magla
i čežnjivi pogled sad
još dalje seže
godi mome oku ta
promjena nagla
a iz moje duše i tuge
već bježe.
Nemam neki razlog da
postanem sretan
to mi mašta bira šta
joj srcu drago
ni duša ne želi da
sam stalno sjetan
u misli mi vraća
najvrijednije blago.
A blago su meni
unučići moji
ljepši život uz njih
sudbina mi kroji
radovanja, igre i još
mnogo toga.
Unuk će u školu već
ove jeseni
unuka će češće
dolaziti meni,
opravdan je razlog
moga postojanja.
Višegrad, 10. januar
2014.
SJETI ME SE
Sjeti me se dušo kad
se laste vrate
i proljeće cvjetno
išara nam polja
tu nekada mi smo
provodili sate
ja te mazih mila
koliko mi volja.
A kada te slike u
misli si vratiš
pusti malu suzu da
niz obraz klizne
ne bih htio draga da
zbog mene patiš
lahoru dopusti da ti
nosić lizne.
Kada se to desi ti
ćeš odmah znati
da te moja duša i
čuva i prati
hrabro dalje idi
nemoj da se bojiš.
Za mene ne brini
vječno će me biti
vezaće nas čvrsto
tanke zlatne niti
ti sigurna bićeš sve
dok mi postojiš.
Višegrad, 11. januar
2014.
KAD SANJAŠ DA SANJAŠ
Iz magle što moje
stare oči muti
iskočiše prvo jezero
sa molom
malo zlatno šiblje
koje život sluti
i dijete tužno sa
pletenim šalom.
I sve kao da je bilo
dio mene
nekad jako davno il su možda snovi
davno odsanjani il su samo sjene
pjesnika koji u
nezaborav plovi.
Čudni su to snovi kad
sanjaš da sanjaš
i kad u tim snima
samog sebe ganjaš
pa se na tren čini da
ćeš poluditi.
Ili kad uz vjetar
bezglasno galamiš
nevidljive ale
posvuda tamaniš
pa si sretan kad se
možeš probuditi.
Višegrad, 16. januar
2014.
U LJUBAVI JE MOĆ
Pa zar smijem ja
pjevati o ljubavi
kad toliko dugo ja
ljubavi nemam
na ljubav me samo
sjećanje zabavi
kao i sve živo ja
ljubavi trebam.
Ljubav je dinama koja
struju daje
u sve pore svijeta u
damare bića
od te lude struje oči
nam zasjaje
i pijani mi smo bez i
kapi pića.
Kada čovjek voli i
kada je voljen
on ne pita da l' je
ručak mu posoljen
umiljat je poput
malenog zečića
U ljubavi je moć u
njoj je i snaga
bez ljubavi sve će
otići do vraga
ta nam ljubav pravi
od starca mladića.
Višegrad, 18. januar
2014.
EHEJ, VJETRE LUDI
Ehej, vjetre ludi,
lolo moja stara
zalelujaj kosu
djevojci na brijegu
zadrži joj smješak ja
ne žalim dara
k’o grudva je meda na
bijelom snijegu.
Baci joj u lice
pregršt pahuljica
neka skupi vjeđe pa
nek se nasmije
pa će da se strese
kao rana ptica
što ptičima žuri da
ih tijelom grije.
A uveče kad se skupi
kraj kamina
znaće kako lijepa
može biti zima
pomalo radosna i
pomalo sjetna.
U prelijepom miksu
radosti i suza
kad joj na pod
sklizne ružičasta bluza
znaće da je vrijeme
da bude i sretna.
Višegrad, 18. januar
2014.
DOK NE ZAPJEVA ŠEVA
Jedno drugo griju
sklupčani u grupi
životare tako taj
svoj život pseći
jer ni psi vam nisu
kao ljudi glupi
složno trpe studen
nadajuć' se sreći.
Dok im tijela drhte
onio smjerno ćute
uplašeni gladni niotkuda
nade
osluškuju nijemo kao
da zov slute
da im ljudska ruka
komad hljeba dade.
Smilujte se ljudi
podarite im spas
tako ćete čuti svoje
duše glas
Jer čovjek bez duše
je nebo bez zvijezda.
Dođe mi da i ja
zagrlim se s njima
pomognem im tako dok
ne prođe zima
pa dok ne zapjeva
ševa iz svog gnijezda.
Višegrad, 21. januar
2014.
SMRZLE SU SE DUŠE
Smrzle su se duše k'o
pupoljak ruže
prijatelja nekih i
dobrih i znanih
čemu onda više
sjećanja nam služe
kad je malo onih k'o
nekad odanih?
Neki virus gadan
poharao one
što su duhom uvijek
nestabilni bili
pa sad oni duše na
pobunu zvone
da se kane dobra u
stranke se skrili.
Zaboraviše ini
drugarstvo i slogu
pa sad sebi grabe sve
koliko mogu
za druge ih više niti
briga nije.
Al' ničija nije gorila
do zore
Jednom će da prođu
ove noćne more
na kraju se čovjek i
najslađe smije.
Višegrad, 23. januar
2014.
SNJEŽNA JE NOĆ
Ove snježne noći
sjete mi i tuge
i dok studen tiho
uvlači se svugdje
ja moram da maštam
jer mi nema druge
jer prispio nisam ja
već više nigdje.
Dok gledam kroz
prozor u predivni beskraj
negdje iz daljine
svjetlost žmirka žuta
porodice sretne to
svjetli topli raj
a ka sreći više meni
nema puta.
Odmaštao sve sam
predjele i ljude
više nema tema da mi
snove bude
dal' je došlo vrijeme
pa da moram poći?
A kad stvarno krenem
putem savršenim
kad moj rok na
svijetu bude završenim
neka se to desi jedne
snježne noći.
Višegrad, 28. januar
2014.
PORUKA NA PIJESKU
(za S. i M.)
Kad se dvoje ljudi iz
mladosti voli
iz dubine duše i
punoga srca
kada jedno pati to
drugoga boli
jedno drugom uvijek
pod rebrima kuca.
Moć ljubavi ima i
svemirsku snagu
u njihovoj duši
uvijek je proljeće
kada jedno krene,
drugo je na pragu
pa i život kroz njih
lagano prolijeće.
Od starosti oni
daleko su jako
ljubav im životne
sate usporava
na pijesku su i to
urezali lako
Amorovog srca još se
čuju zvona
da se vječno vole
život odobrava
poruka na pijesku to
im kaže ona.
Višegrad, 4. februar
2014.
„NEĆE SVE ŠTO SAM JA
UMRIJETI!“
(ovu divnu rečenicu
dugujem Đorđu Vajfertu)
A kad nakon mene i
godine minu
pa te nešto lijepo na
mene podsjeti
znam da ti ćeš tada
spoznati istinu
da ipak neće sve što
sam ja umrijeti.
Ja pretvoriću se u
milion slova
u misli u boje svuda
će me biti
kao paučina ispod
starog krova
u smijehu dijeteta sa
kišom ću liti.
Biću raskrsnica snova
nam i jave
mjesečina snena ili
magle plave
Mene biće svuda ko me
bude htio
Samo će po neko u toj
ludoj sreći
slušati pažljivo šta
ću tada reći:
„Evo sada jesam a
nekad sam bio!“
Višegrad, 11. februar
2014.
ZA PJESMU JE VRIJEME
Kada misliš sve su
potrošene teme
da ti glupa starost
sva čula zatvara
ti ćeš znati tada za
pjesmu je vrijeme
i da pjesnik mora dok
diše da stvara.
Tad u dušu pustiš zvuke
modre kiše
i preslatki miris
dunje sa ormana
a tebi se ljubi sve
više i više
i pio bi kišu ti sa
njenog dlana.
I kad misliš svi su
odmaštani snovi
kroz misli se tada
zakotrlja novi
svako svog života
nosi teško breme
U tom času ti i ne
misliš na sate
zapisuješ misli što
te stalno prate
i šapućeš tiho za
pjesmu je vrijeme.
Višegrad, 11. februar
2014.
FOTKA
Oduvijek je čovjek
stremio ka tome
da bar kratko samo
zaustavi vrijeme
služio se svačim u
naumu svome
ali su mu želje
ostajale nijeme.
Ipak uspio je još
prije dva vijeka
uporan je čovjek u
tim namjerama
na slikama inim stala
je i rijeka
a sve se to može
malim kamerama.
Fotografi mnogi idu
širom svijeta
jer za dobrom fotkom
ništa im ne smeta
u stanju su oni stići
do Mjeseca.
Neka čudna ljubav
njima duše grije
i zato im sretnim
ništa teško nije
a oni su u tome
spretniji od zeca.
Višegrad, 15. februar
2014.
SJENKE POSTATI
Lijepo mi je bilo dio
tebe biti
u vremenu bajnom
mladost što se zvaše
žao mi je ali ne mogu
to skriti
sada sve je tuđe,
nekad biješe naše.
O danima ovim zboraše
i Andrić
pominjaše ove domaće
fukare
moramo se snaći kao
ptica carić
i gledati kako da nas
zanemare.
Zaboravit' lijepa
slobodarska jutra
misliti na ono kako
ćemo sutra
u ludilu ovom biti i
opstati.
Mi možemo dušo
zamisliti samo
da nismo ovde nego
opet tamo
skrićemo se negdje i
sjenke postati.
Višegrad, 15. februar
2014.
TUŽAN JE DO BOLI
U podrumu neke
napuštene kuće
bez vode i struje
duva na sve strane
gdje im ni sred ljeta
vjeruj nije vruće
još im nisu mogli
disat' da zabrane.
Zaposlenja nema a
šest gladnih usta
ne žale se trpe nikom
nije lako
da je komad mesa ah
ta želja pusta
da svaki dan jede
pravo ima svako
Otac mjesec dana
skuplja staro gvožđe
za brašno i ulje a za
djecu grožđe
najveća mu želja da
su zdravi siti
Ispružena ruka ne
prosi već moli
i taj prizor vjeruj
tužan je do boli
ako danas nema ma
sutra će biti.
Višegrad, 16. februar
2014.
PUNU ČAŠU ČEMERA I
MEDA
Svačija me tuga
sneveseli
odbolujem s njima sve
samoće
sam i sama kada bi se
sreli
ta bi ljubav bila
rajsko voće.
Ne pjevaju sve
pjevice ptice
tužni klovn razveseli
ljudi
glumac srećno
pokazuje lice
a život nam k'o
sudija sudi.
Ima negdje neko plavo
oko
što prodire u dušu
duboko
da bi tamo napravilo
reda.
U kom srcu uvijek je
zima
stalno spremnu taj
mora da ima
punu čašu čemera i
meda.
Višegrad, 19. februar
2014.
ZAMAGLJENE USPOMENE
Zamagljene uspomene
kao da nam kiša pada
u prozore polomljene
svaka kap je jedna
nada.
Sve što duže vrijeme
teče
sve su blijeđe stare
slike
nedavno mi čovjek
reče:
Nikad više te
prilike.
Sa tom maglom ja se
borim
dok u borbi ne
sagorim
životom ću da ih
branim.
Sa slikama blijedim i
ja
spas mi daje poezija
kao one i ja starim.
Višegrad, 19. februar
2014.
DJETINJSTVO
Djetinjstvo mi biješe
teško puno bola
u bolnici dani dugi
sporo teku
dok djeca igraju
lopte na dva gola
kroz bolnički prozor
ja posmatram rijeku.
Nakon toga dugo
imadoh problema
kretanje mi teško,
proteza do kuka
ali vedra duha ničeg
lošeg nema
i biti invalid nije
stvarna bruka.
Rekoh samom sebi da
kompleksa nemam
da za bolji život
moram da se spremam
ako želim stihom ja
da budem neko.
I evo izdržah više od
po vijeka
u sjećanja često
vrati mi se rijeka
ipak od djetinjstva
nisam predaleko.
Višegrad, 24. februar
2014.
GDJE JESEN UMIRE
Dobih jednu sliku
gdje jesen umire
i gdje suvo lišće
nečujno uzdiše
osjetih u oku da suza
navire
zamislih da tužno
tako i miriše.
Uđoh si u misli da
tugi nađem trag
i shvatih da ja sam
tom slikom ponesen
mislima se vratih na
moje kuće prag
vidjeh da je slika
mog života jesen.
I tada bi mi lijepo u
duši milina
kao da u meni svira
violina
pa mi se u uglu usne
osmjeh ote
Ali u sred svega
jedna ruža ljetna
da i jesen ipak može
biti sretna
i pomislih sjetan: hvala
ti živote.
Višegrad, 27. februar
2014.
SPOMENAR
Pričala mi baka
kad je bila mlada
nešto malo mlađa
nego mama sada
U modi su bili
spomeanari lični
ali nisu bili
fejzbuku ni slični
U teku bi malu
različitih boja
svi pisali lična
osjećanja svoja
Druga joj je jedna
nacrtala cvijeće
rekla da je nikad
zaboravit neće
A tata je kao
osjećanja svoja
napisao kratko:
Mala bićeš moja!
Višegrad, 5. marta
2014.
ŽENA JE SPASENJE
Najveći stvaralac na
svijetu je žena
jer kao što polju
život daje rijeka
savršeno moćna i
snaga je njena
pa jedina može
stvoriti čovjeka.
Dragocijeno biće ona
je to meni
ta se veličina sa
nebesa slila
čaroliju moćnu
poklonila ženi
svaka nam je žena
dobrotvorna vila
Ako ništa drugo to je
pažnje vrijedno
žena neka rodi svaka
bar po jedno
opravdaće što je bila
na svijetu
Žena je spasenje sa
tim ja se slažem
volite je ljudi pa da
opet kažem
vidjećete ljubav će
spasit planetu.
Višegrad, 8. mart
2014.
MAGIJA
Kad zatvorim oči
vidim mnogo više
čak i nesigurni
drhtaj malog sloga
što bi da pobjegne
pjesniku dok piše
kao ružne slike iz
sjećanja moga
Bez dodira mogu čak i
na daljinu
izmamiti mali i
smješak vam sjetni
samo pustim da se
moje misli vinu
noseći vam želje da
budete sretni
S tom magijom mogu
uvijek bilo kada
javiti vam mili da
postoji nada
da sreća zasija u
našem sokaku
Da ne treba ništa
više da vas plaši
zasviraće opet stari
tamburaši
prateći me kroz noć
na svakom koraku.
Višegrad, 14. mart
2014.
ZID
E, napokon evo stigoh
i do zida
vele nema dalje na
kraju si puta
dobro ali to mi baš
živce ne kida
i neće mi doći ta
žuta minuta .
Odživjeću ovo sa
maštom popola
odmaštaću opet lijepe
slike neke
u starosti jutra
lijepa su do bola
mirnoća me zlatna
prožima sa rijeke.
Pisaću po malo više
vani biti
jer može se lijepo i
u šetnji sniti
naročito kad su
lijepe tople noći.
I ništa mi neće
remetiti mira
k'o da negdje neko
nešto tiho svira
jer prolazno je sve
pa i ja ću proći.
Višegrad, 16. mart
2014.
ČAROBNI SUTON
Kad Sunce lagano
klizne niz oblake
i čarobni suton
crvenilom neba
podari svakome za san
šta mu traba
pa šapatom lišća on
broji korake.
Proljetni lahor se
spusti na livadu
milujući vlati
nabujale trave
a onda odjednom bez
potrebe prave
vine se do neba ka oblaka
stadu.
Ponekad sa neba
graknu kao tuga
selice nam ptice dok
putuju s juga
konaka će svoga
uskoro pronaći.
U tišini noći k’o da
note bira
zasviraće samo
Mjesečeva lira
na kraju sutona i
Sunce će zaći.
Višegrad, 24. mart
2014.
ZAŽUBORE RIJEKE
Dođu meni tako dugi
sati ćutnje
i kada poželim da sam
hrid na vjetru
mozgom mi se vrte
neke crne slutnje
ionako sve mi ide sad
na jetru.
Nisam čangrizalo
naravi sam fine
i mogu da trpim ja
tipove razne
al' ne mogu onog što
laže čim zine
i što voli duge
razgovore prazne.
Zato se po nekad ja
sklonim od svega
u dnu svoje duše van
ledenog brijega
pa mi godi srcu ta
duše silina.
Zažubore rijeke iz
mladosti moje
stišaju se vjetri što
sudbinu kroje
pa u toj tišini živit
je milina.
Višegrad, 26. mart
2014.
O, OGNJI NEBESKI
O, ognji nebeski, pa
šta čekate još
zašto svojom silom ne
zgromite ale
zar želite da nam baš
sve ode za groš
još nam samo i ta
poniženja fale.
Ako ne na Zemlji bar
na nebu ima
pravde podjednake za
sve što se rodi
i žeđ nam za slogom
grudi sad nadima
da koraci naši hrle
ka slobodi
Zato ognji moćni ne
čekajte više
bez vaše pomoći crno
nam se piše
vi ste nam spasenje
jedino na svijetu
Udrite žestoko
najjače do sada
neka svaka neman
zauvijek nastrada
pa ćete nam opet
spasiti planetu!
Višegrad, 3. april
2014.
DAVNO ODMAŠTANO
Uspomene davne
ključaju u duši
grmljavine htijenja
zavapiše snažno
u pepeljari se čik
još uvijek puši
izgleda da više ništa
nije važno.
Ali lijepi snovi ne
daju nam mira
jedna stara pjesma
što kroz prozor stiže
ispuni mi dušu
buketom nemira
pa je sretno vrijeme
meni puno bliže.
Veselo se društvo oko
stola tiska
oko mene lica sve
draga i bliska
a vino se crno
bokalima pije
I dok budan sanjam
davno odsanjano
i ponovo maštam davno
odmaštano
ja kroz prozor vidim
modra kiša lije.
Višegrad, 5. april
2014.
KAO TREPTAJ OKA
Čitav život prođe kao
treptaj oka
poput brzog, lakog
lastavice leta
pa između tanga i
klasičnog roka
il' između zime i
toploga ljeta.
Moja podsvjest sama
uspomene bira
čuva one lijepe,
potiskuje ružne
zato i sad valjda
kada neko svira
uvijek biram pjesme
one malo tužne.
I dobro da tako sve
je uređeno
pjesma čini da je
srce podmlađeno
a da može opet
pjevati s milinom
Sa problemima se u
koštac hvatamo
da nam nema druge
odavno shvatamo
i idemo dalje,
naprijed svom silinom.
Višegrad, 12. april
2014.
RANA STAROST
Kad ti rana starost
pokuca na vrata
uznemiren malo ti ćeš
nesigurno
poželjet da skočiš sa
najvećeg sprata
al ćeš brzo misli
odbacit odurno.
Pitaćeš se potom šta
te sada čeka
koliko će starost
donijeti ti boli
venama će teči
zaleđena rijeka
bez planova, želja
biće život goli.
Vrlo brzo zatim kad
se malo središ
i svoj novi život
malo preurediš
uvidjećeš lako da i
nije loše
Pa ćeš pustit mašti da
kroz vrijeme lunja
umorna će glava uz
te-ve da kunja
s pajtašima jutrom u
kafansko ćoše.
Višegrad, 19. april
2014.
OPET ĆE SE LJUDI
SRETNI RADOVATI
Pred zoru se nježno i
najljepše sanja
ulični perači ulice
nam peru
pa pred zoru mnoga
mijenjaju se stanja
zaljubljeni pjesnik
tad ne gubi vjeru.
On zna da će opet u
nekom životu
mirisati zumbul sa
dlanova njenih
opet će svirači
zasvirati notu
i da braće sreću iz
očiju snenih.
Opet će se ljudi
sretni radovati
i opet će sreću
dragoj darivati
dok živjela bude ova
nam planeta
Fabričke sirene narod
će da bude
đaci će nam htjeti
više da se trude
širiće se sreća s
kraja na kraj svijeta.
Višegrad, 24. april
2014.
PRVOMAJSKA BUDNICA
Jutro ozareno sa
radošću pjeva
i rana budnica u
maršu svečanom
kao šlag na tortu iz
srca se slijeva
i sreća i ponos u
času vjenčanom.
Crveni karanfil u
košulje džepu
maše u pozdrave
pticama u letu
ponosno slaveći
slobodu prelijepu
proljeće se evo već
raduje ljetu.
Djeca sa orkestrom
drže žustar korak
sa cvijetnih balkona
mašu ljudi sretni
život im predugo
bijaše i gorak
Već na dobro lako
naviknu se ljudi
i predugo život
bijaše im sjetni.
najbitnije jeste,
nada im se budi.
Višegrad, 30. april
2014.
IDI SADA
Otkuda ti pravo da
kroz mene gledaš
na Vlašić planine
proljetne snjegove
ne tražim od tebe da
se meni predaš
ne pominji više ti
snove njegove.
Pa šta ako jesam jako
ljubomoran
to je pravo svakog
koji ludo voli
ali sam od njega već
jako umoran
znam da ljubav mora
pomalo da boli.
Zato idi sada ja ne
mogu više
pusti ludog starca da
slobodno diše
i da misli svoje
usmjeri ka vodi.
Ako ljubav sama nije
vjesnik sreće
na silu je nikada
darivati neće
ni pjesniku ovom koji
nebom hodi.
Višegrad, 3. maj
2014.
NE DOPUSTI
Ne dopusti nikad dušo
moja draga
da kroz tebe vjetri
rastjeruju snove
da zle misli dođu
blizu tvoga praga
pusti da ti morem
maštanja zaplove.
Jer snovi su srećo
tvojoj duši nježnoj
hrana i dinama što
vulkane budi
i čarobno zvonu što u
noći snježnoj
tebe pravi srećnom
dok cio svijet ludi.
Pusti da ti kao
Neptunovoj kćeri
dok se s vjetrom bore
stari remorkeri
pokidaju bluzu
razbaruše kose
Nek ti rana rosa tad
umije lice
i neka zaiskre oči
radosnice
kada dođu dušo da
tebe isprose.
Višegrad, 6. maj
2014.
ŠAPAT VJETRA
Kada kroz naš brezik
šapat vjetra krene
pa se poput brze
ptice lastavice
strmoglavo spusti niz
orlove stijene
znaćeš došlo vrijeme
za tvoje mušice.
Stvarno neobičnih
imala si dana
s početkom jeseni ili
pred kraj zime
sasvim iznenada
nakvasi mi lice
ta suzica tvoja i
mlaka i slana.
Niko osim tebe tako
znao nije
pa da u sred plača
počne da se smije
čitav svemir skupiš
sve u dva-tri metra.
Zatim su te tuge
obhrvati znale
tu pomogle nisu čak
ni moje šale
plakala si tiho kao
šapat vjetra.
Višegrad, 13. maj
2014.
SMIRAJ ŽIVOTA
Samo k'o kroz maglu
dimenzije pete
nazrijeh tvoje ruke
ispred moga lica
hrleć prema meni
misterijom prijete
i čuo sam krike
umirućih ptica.
Ne vidjeh ti lice ali
znadoh ti si
jer samo ti možeš
tako nježna biti
grlila si nježno,
govorila nisi
nikad osjećanja nisi
znala kriti.
Zatim bijela
svjetlost zaslijepi mi oči
Znači gotovo je,
najzad moram poći
kako smjerno
srce neminovnost sluša.
Kad otvoriš oči ti u
jutra vedra
od miline neke drhtat
će ti njedra
to se nebom plavi
moja nježna duša.
Višegrad, 19. maj
2014.
SAD SAM SAMO SJENKA
Sad sam samo sjenka
nečeg što sam bio
al kroz moje vene
iste vatre plamte
i dalje ja smijem ono
što sam smio
al ljepotu toga samo
oči pamte.
Iz dana sam u dan
nogama sve teži
i nema vedrine a srce
mi drhti
sjećanje na mladost
sve mi češće bježi
dalje od rođenja sve
sam bliže smrt.
Ali dok mi sudnji taj
časak ne dođe
i predugi život
napokon ne prođe
posvetiću vrijeme
svojoj unučadi.
Šetaću sa njima pričati im bajke
odmjenit im malo
očeve i majke
radio sam dosta nek
sad drugi radi.
Višegrad, 6. jun
2014.
VOLJELA JE SAŠKA
Voljela je Saška kada
kiša lije
gledam je dok kisne
sakriven na tremu
od dragosti drhti, od
sreće se smije
umjela je ona radovat
se svemu.
Voljela je Saška
mnogo drugih stvari
paradu za praznik i
muziku marša
i šećerna vata i
stari vašari
i na žurki kada
zavrti se flaša.
Voljela je mnoge samo
mene nije
svoje male tajne od
mene ne krije
a prelijepi smješak
prosipa planetom.
Raduje se i sad
negdje na kraj svijeta
dugom morskom plažom
bezbrižno se šeta
zajedno sa mužem i
svojim djetetom.
Višegrad, 17. jun
2014.
LEPTIRICA PLAVA
Ko da si usnula pod
višnjom na travi
čemerne cvjetove
plavoga kačuna
na rever sakoa
tulipane stavi
ne boj se neće ti
spast sa glave kruna.
I još nešto dušo kad
se tako kitiš
ljepljivom imelom ti
namaži lice
protiv uroka ćeš tako
da se štitiš
a miris imele privuči
će ptice.
Odaberi jednu malu
toplu žunu
vilenjaci neće zbog
tog da te kunu
I za sva vremena
otići će slava
A ja ću na straži
ščučuren kraj plota
umoran čekati nije me
sramota
da na prst mi sleti
leptirica plava.
Višegrad, 18.6.2014.
MOJ SE ŽIVOT JOŠ VRTI
U KRUGU
Sumorno je veče ko da
je pred zimu
pa proljeće tužno
moju dušu snima
al bećarac tihi
odsviran na primu
pozitivnog bome
uticaja ima.
Neko u susjedstvu
sluša stare ploče
ja zatvorih oči da ne
gledam munje
pokvarena česma u
ritmu klokoće
sa starog ormana još
mirišu dunje
Miješaju se slike stare
sa novima
izmiksano lijepo u
mojim snovima
sladunjavo sve mi
miriše na tugu
Davno neko reče sve
se izokrene
pa svirači evo, prate
sad i mene
samo moj se život još
vrti u krugu.
Višegrad, 19. jun
2014.
VRATIĆE SE RODE
Kad ne bude više muke
niotkuda
učmalosti duša ni
gladne gospode
kada sretan možeš ići
bilo kuda
i na naše nebo
vratiće se rode.
Da bi dječijeg
smijeha bile pune kuće
da se djecom pune
opet naše škole
mora svega biti i
pogače vruće
i mira u svijetu i da
svi se vole.
Sve dok nema posla,
sve dok nema rada
sve je manja nama za
budućnost nada
i putevi naši nikuda
ne vode.
Ali kad se ljudi
spametuju jednom
i zabrane prilaz tom
životu bijednom
na dimnjake naše
vratiće se rode.
Višegrad, 21. jun
2014.
OLUJA
Kroz oblake škrto
Sunce proviruje
a vjetar ih novim
oblacima stiska
u mojim venama ništa
ne miruje
tavanica neba već je
sasvim niska.
Prvo iza brda sijevne
pa zagrmi
primiče se brzo nova
nam oluja
potoci niz stijene
već su sasvim strmi
ponovo će moćna Drina
da nabuja.
A kad ona krene
snažno k'o da kosi
kao da kažnjava sve
pred sobom nosi
a narod u strahu i
paničnom bijegu.
Na stradanja razna
narod sve već sviko
da promijeni sve to
ne može baš niko
svako se u svome
umotava stijegu.
Višegrad, 23. jun
2014.
NAJLJEPŠA LJUBAV
Reći ću ti sine šta
je ljubav prava
kad te nešto lijepo u
grudima boli
a ti svjestan nisi
šta se to dešava
to je znak da tvoje
srce nekog voli.
Al' ne voli k'o što
roditelj se voli
il' muzika neka ili neko voće
nego kada vidiš taj
smješak oholi
a srce iz grudi
iskočiti hoće.
Eto to je ljubav
prava dragi sine
i slađa i ljepša od
svake istine
topla ljetna noć je a
srce ti zebe
Al' najljepša ljubav
nad svim ljubavima
i jeste kao san nad
svim nam snovima
kada voliš onu koja
voli tebe.
Višegrad, 28. jun
2014.
OJ, MJESEČE MOJA LUČO
Oj, Mjeseče moja lučo
opjevana
rizničaru stari
tananih mi tajni
mnoga ti je pjesma
krvlju zavještana
mnogi su ti puti dugi
i beskrajni.
Svi pjesnici svijeta
i svi koji vole
u tebe se svojim kunu
ljubavima
za sve što zažele oni
ti se mole
ljubavi si čuvar
mnogim parovima.
Sačuvaj još ovu kad
te lijepo molim
zaklinjem te svojim
ja životom golim
ljepotica bješe iz
ravnoga Srema
Samo jedno veče mi
smo bili skupa
pamtiće nas dugo ona
stara klupa
ja je i sad sanjam
iako je nema.
Višegrad, 28. jun
2014.
PRIRODA BOJAMA
RAZGOVORA
Razgovor i priča vrlo
bitne stvari
razgovora treba pa
bar mi to znamo
sve što želi čovjek
pričom i ostvari
to priroda radi u
bojama samo.
Da što ljepše bude
romantočno veče
pjesnik pjesmu piše
za oko garavo
udvara se dragoj dok
mu pjesma teče
a priroda noć im
oboji u plavo.
Pogledajte ljudi oko
sebe svuda
kada sretni vi ste
priroda je luda
svud vesele boje
vašeg vidokruga.
Kad ti nije dobro
tada sve se stiša
iz sivoga neba pada
hladna kiša
a u srcu tvome tad
samuje tuga.
Višegrad, 29. jun
2014.
MOJ POSLEDNJI SONET
Moj poslednji sonet
ja darujem vama
koji moje rime
redovno čitate
šta je pjesma nego
prelijepa dama
što za ples je rado
umilno pitate.
A kada se valcer
zavrti u sali
njena ruka uho miluje
mi nježno
da anđeli s neba ne
bi popadali
mirišem joj kosu to
je neizbježno.
I pjesma miriše,
drhti il se smije
i sa vama ljutu svoju
bitku bije
želi da je puna a ne
prazan kornet.
Sad pjesnik ne želi
ni da piše više
najradije on bi
prestao da diše
zato vam je ovo moj
poslednji sonet.
Višegrad, 29. jun
2014.
Sadržaj:
1. Sonet za majku
2. Prokapa će ovo duše moje malo
3. Miholjsko ljeto
4. I dok nam se šaka u pesnicu steže
5. Snove svoje živim
6. Imao sam puno planova i želja
7. Rođendanska
8. Hvala ti Milanče
9. Pola moga srca u mom gradu bije
10. Tople riječi
Grozdanine
11. I sada se rado
Malene ja sjetim
12. Bara
13. Novi će danak
zorom da zarudi
14. Pokidaće roblje
okove i lance
15. Eh, da mi je...
16. Čamdžija
17. Ljepota vina
18. Una
19. Pred kišu
20. Snove ti ne dam
21. Takvo vrijeme
dođe
22. Prijatelji moji
meni nadu daju
23. Prozori u noći
24. Kad u život opet
duša mi zaluta
25. Sve što oko vidi
na tebe me sjeća
26. Čuvari uspomena
27. Misli mi se nešto
pomutiše
28. Šamar
29. Prava ljuba
30. O kako je lijepo
kad se srcem voli
31. Suze boema
32. Baš mi fališ
stari
33. Starci
34. Odlazi nam raja
35. Šta bih ja bez
snova
36. Kada ostariš
37. Andrićgrad
38. Sve ove godine
39. Topli dom
40. Trešnje kao
naušnice
41. Život kroz mene
prolijeće
42. Lahor tvoje lice
ljubi i miluje
43. Neko novo sutra
44. Ruke moje bake
45. K'o sudar planeta
46. Loreta
47. Ni praznici nisu
lijepi kao prije
48. Ne vjerujem više
ni godini novoj
49. Košava
50. Neka nam je
sretna ta godina nova.
51. Beskućnik
52. Nebo
53. Oblak sreće
54. Drugaru
55. Nakon vijeka pola
56. Sve su one Zone
57. Magla
58. Sjeti me se
59. Kad sanjaš da
sanjaš
60. U ljubavi je moć
61. Ehej, vjetre ludi
62. Dok ne zapjeva ševa
63. Smrzle su se duše
64. Snježna je noć
65. Poruka na pijesku
66. „Neće sve što sam
ja umrijeti!“
67. Za pjesmu je
vrijeme
68. Fotka
69. Sjenke postati
70. Tužan je do boli
71. Punu čašu čemera
i meda
72. Zamagljene
uspomene
73. Djetinjstvo
74. Gdje jesen umire
75. Spomenar
76. Žena je spasenje
77. Magija
78. Zid
79. Čarobni suton
80. Zažubore rijeke
81. O, ognji nebeski
82. Davno odmaštano
83. Kao treptaj oka
84. Rana starost
85. Opet će se ljudi
sretni radovati
86. Prvomajska
budnica
87. Idi sada
88. Ne dopusti
89. Šapat vjetra
90. Smiraj života
91. Sad sam samo
sjenka
92. Voljela je Saška
93. Leptirica plava
94. Moj se život još
vrti u krugu
95. Vratiće se rode
96. Oluja
97. Najljepša ljubav
98. Oj, Mjeseče moja
lučo
99. Priroda bojama
razgovora
100. Moj poslednji
sonet
